Ptice grakću
I pjevaju
negdje u visinama
Dolje desno osamljeno je jezero
pod gorostasnim lukom mosta
Prelazimo ga, ispred nas odmiču se
nizovi zgradâ... da umaknemo toj nimfi
tješim se i pitam
dok granice svijeta
brišu zidnu sliku
kakvo je njezino lice, i osmijeh
tajanstven na njemu
Možda je zbog njezine blizine
noćas jezero tako glatko i veliko, oče
On me pogleda velikom mjesečevom
lubanjom ispod mosta, iz vode
Nije to jezero, sine, ni Ocenaide nema
Tebi je hladno i asvalt ti se čini
mokar i beskrajan
(Znam da majka cijelu noć čeka
i sluša šum našega hoda)
Isto to ponove i milijuni mrava
iz truloga panja otključavajući riječi
s druge strane mosta zarinutog u vodu
preko koje moramo
Glasna je naša šutnja i svi se okreću
ucrtavaju pa brišu korake i koordinate
Bunovan čujem ali ne razumijem ptice
u krošnji iza prozora
u visinama
Zatičem se s pogledom
na zidnu sliku
na luk vitkog mosta
na njoj
što je s druge strane sna
zarinut u vodu

mirkopopovic