Nikada više
nećemo imati priliku
sresti se
u noći raspukloj
na djetinjstvo i let
u kolibi
ispred koje si me
pustio da plačem
dok se noć urušavala
niz dremljive
kandelabre
kao tuga
u malu ljudsku sreću.
Nikada više
jer prašina sveti
tragove i san
spotaknut o stvarnost.
Nedokučive
mokre oči djevojčice
zagledane
u davnu sliku sunca
kojim se kiti u odajama
snijega ledena
još našao nisi.
Mene našao nisi.
Sve vaše pjesme, Lucija, odmah svrstam među nekoliko tisuća najboljih koje sam u životu pročitao.
LP
To naše traganje...nikada se ne završava.
Pozdravljam te.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: luciapavlovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!