Ne, nisi izgubila osmijeh...

Nosiš ga u svim daljinama

u kojima si bila.

Zavirivala si u svim vremenima,

putnica s nepostojećih perona od

bizanta do novih svitanja.

Koji portal ti to tako fali mila,

koji dan to nema kraja,

ko ti je ispustio ruku i

ko te prestao dizati

kad na koljena bi pala?

Daj,

zaboravi partiture zvuka

prošlosti,

ne retuširaj freske bola, i

ne traži u njima nešto,

što su ti nekada davno

uzeli.

Osluhni osmijehu u sebi...

Pogledaj srebrni mjesec, 

ne daj da liči na

crno sunce i

dozvoli, da čitav tvoj svijet

zamiriše po vrućoj čokoladi.

Znaš mila, 

kiše prestaju, čak i u Beogradu.

branka