Ti, tako uzorita
zanosna i uznosita
oku si u kosu skrila
tragove poljubaca
ubranih nerazborom
sa kišnog cvijeta
proljeća zamrznutog
u krug sjećanja
kao pup taj prozračni
što si ga lizala
napučenim usnama
da ne uveneš
u bjelini bezvremena
i veličajnost trena
zarobiti si sunce htjela
rukama grozničavim
od strepnje i žala
da ne ostaneš bez daha
na vrhuncu
rasuta svijetom
u malo vode i praha
darivala si me snom
pod zlatnom rosom
čela vedrog
kao muzika sa Neba
urezala si mi u srce
prvu notu
bez ključa za oprost
zavještanog grijeha.

Duško Babić