Pogažene riječi
žale se na život
kažu da im nitko
više ne vjeruje
kad ih jednom pogaze
po njih nitko ne dolazi
zimi žive u blatu
u šašu i šipražju
kao imitacija smrti
ljeti se skriju
u krila zrikavaca
pa jauču u zboru
da ih nitko ne razumije
pogaženi ljudi
nemaju takvih muka
postaju nevidljivi
za svijet
žive u tom carstvu
ispražnjenih očiju
mrtvi a neumrli
držeći jedino
što imaju
da im čuva prsa
od strelovite stvarnosti:
svoju riječ.
Za mene, držanje za vlastitu riječ je uvijek najbolji izbor...
Uživala čitajući, no to nije novost...:)
Emilija
Hvala draga Ema, od srca !
lp s Vira,
Duško
Spoznanje, da je beseda najbolj osebna in najbolj neodtujljiva lastnina, ne glede na vse katastrofe in neprilike v življenju, se v tej pesmi izraža na mehko žalosten način. Čestitke,
Ana
Hvala draga Ana, to je možda i najteži posao u životu - držati svoju riječ :)
lp s Jadrana,
Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!