KROZ VRIJEME


U praskozorje,
kad još ni ptice ne pjevaju,
vlak je krenuo.
I ja u njemu.
Već u polasku je točan.
Stara godina je
i rijetki smo oni koji putujemo.
Sama sam u kupeu
i osjećam se kao princeza.
Vani je snježni metež.
Vjetar se fijukajući poigrava
sa još nedotaknutim snijegom.
Prozor mi pruža pogled
na snježnu invaziju letečih pahuljica..
Nema čitanja, nema slušanja glazbe,
gledam i uživam u beskrajnoj bjelini pejzaža.
Da ne bi neku čudesnu sliku propustila.
Na stanicama otvaram prozor,
da dotaknem i pozdravim svježinu svakog mjesta.
Široko otvorenih nosnica mirišim bijelu smrt.
Vlak uporno nastavlja igru sa snijegom.
Probija se kroz neumornu vijavicu,
ali s veseljem zazviždi na svakoj stanici.
Tako i na mojoj.
Dugo, snježno i bajkovito putovanje se završilo.
Činilo se nestvarno.
Kao putovanje kroz vrijeme.
Sa svojom posljednjom stanicom
negdje tamo gore.

Neda