Srest' ćemo se jednom,
Slučajno,
U mimohodu sjećanja,
Okrznutih tijela
Prolaznošću življenja.
I dal' ćemo se prepoznati,
U pogledu
Ponovo sjedinjeni,
U trenu spojeni
Toplinom voljenja!

Srest' ćemo se jednom,
U procjepu vremena,
Okićeni uresima potrošenog življenja,
Pa se pitam, hoćemo li znati,
Hoćemo li moći,
Prepoznati ono dvoje,
Onu mladost razigranu,
U hodu izgubljenu,
Okvirima stisnutu,
Da ne odskače od prosjeka!
Da se ne izdiže od ostatka!

Nakon toliko vremena,
Iscrtani borama,
Izgubljenog žara u očima,
Hoćeš li me prepoznati,
U pola koraka zastati,
Pa pogledati...progovoriti,
Oči umorne u moje uroniti,
Sebe u njima vidjeti!

Hoćeš li izustiti,
Da dobro si, da sretan si?
Il' ćeš skupiti hrabrost
I priznati mi,
Nekad voljenoj,
Sada spominjanoj,
Da izgubio si kormilo života,
Oplovio neka neželjena mora,
Ostao sam u pustom traganju,
Samog sebe izgubio,a mene žrtvovao!
Hoće li nam život
Jednom šansu dati?

Još jedan trenutak iluzije
Na kredit stvorene,
Kao kartu kupljene,
Kartu
Za druga vremena,
Nepoznata,
Pričom stvorena,
Vjerom omotana, pa servirana!
Vjerom da srest' ćemo se
Na istoj putanji
Beztjelesnog lebdjenja,
Obećanog življenja,
Sjedinjeni nakon godina lutanja!

Emilija Mijatovic