Ne budi me dok snivam

I neka je tijelo moje

Negdje gore...

Ne diraj me,

Živa sam

Dišem

I ritam srca ćutim,

A snivam...

Ili snivanje tek slutim,

U ovom miru tijela mi,

Negdje gore...

Ne budi me jer znaš,

Da spavanje je privilegija

Onih mirnih, bezgriješnih.

A ja...

More me nose,

I noge mi bose

Po trnju hode,

I kad oči sklopim, hod ne prestaje.

Ubijaju traganja, pa gubljenja,

A nalaženja preskačem, jer ne umijem

Naći pa zastati...Ja ću preskočiti

Nađeno netom, eto opet izgubiti,

Izgubljena u sebi neću znati

Ni naslutiti da našla sam...Traženo.

Ne budi me dok snivam,

Živa jesam, kao što uvijek

Živa nakon svega bivam,

Jer sjeme sam...Ostavljeno,

Za sve ljudske nemire,

Sve što ne bi trebalo,

U mene se slilo,

Ja sve sam ono

Što ljudsko nikad nije bilo,

Po kazni...Ili po zasluzi

Tek...

Kad snivam barem mira

Za vas ima,

Zato, ne budi me,

Negdje gore sam...

Ni mrtva ni živa....

Emilija Mijatovic