Zamrzni nas u pola riječi,
U pola pogleda što među nama sijeva i reže
Oštricom nazubljenom, da boli više, mnogo više
No što tren oštrog presjecanja bolan je,
Zamrzni nas u pola pokreta ruke
Što naum i namjeru ima
Letenja i povrijeđivanja,
Mene, tebe, nas.
Ili tek namjeru udarca bijesna o staklenu ploču stola
Presliku srca otkrivenog,
Na dlanu pruženog, ranjivog
Zamrzni nas u namjeri odlaska.
I prije no što noga odlijepi se od saga,
I prije no što impuls kretnje prostruji tijelom,
Do zadnjeg živčanog sklopa stopala, prema…
Van iz ovog crnila. Mraka dva ubijena življenja,
Zamrzni nas. Hiberniraj do proljeća,
Uspori nam život. Isperi misli.
Ne dozvoli trenu da uništi ono…
Ne dozvoli.
Od ovog sam već bolesna do duše,
A ono što moglo bi biti,
Što bi se moglo izroditi tek bolno će biti,
I velikim slovom kraja pisati,
Zamrzni nas do ozdravljenja!
Neka netko nađe lijek, nebitno tko će biti
Nađimo taj medikament.
Spasimo dva ljudska vijeka,
Od uništenja. Ili samouništenja
Nije ovo rak rana. Neizliječiva gnojna tvorevina
Pa danas za sve ima promjena.
Možda jednostavno… vrati nas u dan prije.
U tren prije.
Nek kazaljka sekundara pogriješi smijer kretanja,
Vrati se zbunjena krug unazad,
Prije oštrine i nauma. I sječenja.
Vrati nas u voljenja. Podsjeti mozak
Na ona lijepa razmišljanja,
Izbriši sleđenu sliku trena raspadanja.
Zamrzni nas.
I oživi nas u minutu prije ovog zasijecanja,
Nazubljenom oštricom amputiranja,
Na spojištu tvog i mog postojanja,
Zamrzni nas.

Emilija Mijatovic