Nisam videla kako je nikao,
ni pratila kako je rastao,
ni miris mu nisam osetila,
ništa me nije vodilo njemu.
Tek jednog jutra,
u sam cik zore,
čula sam škripu,
tihi pad grane.
Ona je probola srce i razum:
"Ne plači nikad,
otplakao sam život,
otplakao i smrt
bacio seme,
dozvao Sunce,
sada si ti,
na vrhu brda,
najlepši cvet
u
mes
to
mene"
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Marina Adamović
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!