Ispisat ću ovim okom
kao mekom olovkom
ljubavno pismo
preko tvojih leđa
tiho, pokorno
dok snivaš spokojno
anđele u bijelim
lakiranim cipelama
(pravi nose sandale
žute ili plave
po Zakonu za Anđele
velike i male)
a pred nego što ću poć'
u prošnju daljinama
priznat ću ti pismom
da ja voljom višom
ne bijah
udvojen u jedno tijelo
po računu grijeha
za tu ženu
zbog koje srsi
prožimlju i zemlju
nad kojom lebdi
gdje ljubim te srcem umornim
od studeni
što nismo
jedno drugom
bili suđeni
ni ovako čedni
ni i u nevjeri
(Bože, kako se okom
piše Zbogom)
pred tvojim djetetom
zar nismo svi
oduvijek bili nevini.

Duško Babić