Brzim hodom pogubih sluh
Usput primjećujuć muk
Svojih koraka
A sve se doima kao scena
Iz filma s početka stoljeća

Prigradski vlak za mojim leđima
Beskonačno klizi prugom
Bez klopota zaleđenih tračnica
Ostaje u meni nevjerica

Desno, kao po navici
Pogled na tren ostavljam
Mramornim pločama
Mrzlinom urešenim imenima
Stanovnika Starog groblja
Spokoj neživima...

Sve je bezrječnost
Glasovi prolaznika ostaju tek
Bezvučna slika

Tišina

Čista mehanika koraka
Zaokret ulijevo, širina
Obznanjuje ulicu petoljetnih planova
Željeznička kolonija...
Niska istih kuća prizemnica
Poneka zalutala katnica
Arhitektonski neprimjetljiva
Sivilost naselja živih familija

Bat mojih potpetica
U džepu stiskam riječi
Priča o našoj priči
Koja pomalo na sve priče liči
Otužni ružičnjaci
Siva razlivena utabanim snijegom
Nadamnom slika leta crnih ptica
Tek...Sve nas prekriva
Tišina

Nijemi film pogubljen u vremenu
U kadru izlistana
Bezličnost živućih aktera
Studentskih manira
Neke davne sedamdeset i neke
Tišina neomeđena
Ni oči je ne remete
A blude ravnicom
Ulice Željezničke kolonije

U redu s obje strane smetova
Studenske sobice posramljene
Iza zidova otpalih fasada
I ružičnjaka ogoljenih grana
Snijegom ispletenih kapa
Žive u nekim sljedećim godinama
Svojih akademskih građana

Iza tog bjelila s prelivima sivila
Vidim te
Tvoj kaput marino plave boje
Kao moje razliveno more
Miljama daleko od ovih neboja
Zlatni gumbi dvostrukog kopčanja
Kao sunce, kao zvizdan sred podneva

I letim
U naletu silne emocije
I ljubim
S kvadratom živuće potencije

Riječi se kroz pogled
Za tebe lijepe
Kao pahulje nečujne
Trenom prije tišinom
Onom posebnom, novembarskom
Obznanjene.

A sve liči na niz
Beskonačan niz
Već viđenih sličica
Nijemog filma
S početka stoljeća.

Emilija Mijatovic