Bacam oblutak u mirnu vodu. On polako, jednolično tone i tamo negdje na nevidnom dnu, kao da nestaje, a još neko vrijeme, makar sasvim kratko vrijeme, šire se krugovi na gladini. Eto, kao sječanja, ne mogu tek tako umrijeti i dok su krugovi, znamo da je još nešto u nama.

A kad smo već kod sjećanja, reci Mirko, gdje su tvoje prekrasne pjesme, koje su bile pred kratkim na spletu, a sada ih više nema. Eto, mene muče krugovi ...

Za pjesmu sve čestitke

lp  Ida

"A kad smo već kod sjećanja, reci Mirko, gdje su tvoje prekrasne pjesme, koje su bile pred kratkim na spletu, a sada ih više nema. Eto, mene muče krugovi ...

Za pjesmu sve čestitke"

Vrlo rad bih još nešto rekao, osim hvala za čestitke, ali nisam siguran da sam dobro razumio pitanje, odnosno ovo što sam ovdje naveo. U svakom slučaju, vrijeme i osvrt koji posvetiš nekoj (nečijoj) pjesmi vrijedan je pažnje i govori o osobi koja itekako uživa u poeziji. Godi, veseli i imponira tvoje javljanje povodom pjesme. Zato ovdje mogu ostaviti srdačan pozdrav, Ida!

Bila sam odsutna i kad sam se vratila, na brzinu sam preletjela po spletu. Tako sam prije koji dan pročitala još neke tvoje pjesme i za "prvu ruku" su mi se činile krasne. Sljedeći dan, kad sam si željela uzeti malo više vremena, da se u te pjesme udubim, nije ih više bilo. O samim pjesmama ne bih ništa konkretno navađala, samo znam, da mi ih je jedno 3 ili 4 "pofalilo". Zato mi je žao, pa sam te pitala - a gdje su pjesme. Iako odnos do svake pjesme gradim tek onda, kad o pjesmi dobro razmislim, veoma mi puno znaći i prvi dojam koji na mene ostavi. Nadam se da sam sada jasnija i molim te, da moje pitanje ne shvatiš kao "pozivanje na odgovornost". Istina, zanimalo me je što je sa tim pjesmama, a istovremeno sam htjela kazati, da su mi se sviđale i da sam ih htjela ponovno pročitati.

Oprosti za nejasnost mog "pitanja", i na kraju - tebi srdačan pozdrav :)

Jedan sam od onih koji ponekad poneku pjesmu nakon "stavljanja" na portal doživi posve drukčijom, nađem nedorečenosti, manjkavosti i nedorađenosti pa je potreba da je skinem i poboljšam jedino rješenje. Dogodilo se to sa dvije ili tri zadnje pjesme. Ne bih ovo pisao na bilo kakvu adresu, ali kad si ti u pitanju osjećam se obaveznim budući da si i pohvalila moje pjesme i gotovo da ne izostane komentar na moje uratke. Hvala ti na svemu tome. Veoma me raduje svako tvoje mišljenje i, iskreno, uvijek mi je veliko zadovoljstvo pročitati tvoj komentar.

Lijep pozdrav : - )

Veseli me kako prihvaćaš moje komentare, pa sam pomislila, da ih malo "dopunim" ili "pojasnim", u smislu - kao nastaju:

Kad pročitam tvoju pjesmu, učini mi se, da sjediš preko puta stola neke male, stare kavane i pričaš mi. Riječi su lijepe, tužne ili vesele - svejedno, jer uvijek su nekako iskrene i meni bliske. Onda ja, što ne znam šutjeti, "zapjevam" refren u nekakvom podtonu, jer se je pjesma i u mene prelila. Ako bih htjela kazati drugim riječima: tvoja pjesma izaziva moje asociacije, koje su tako čvrtso vezane za tvoju pjesmu, da samo njoj pripadaju i zato ne mogu napisati svoju pjesmu pod inspiracijom tvoje pjesme, nego pišem komentar. Svoju pjesmu mogu napisati tek kasnije, kad nekako "svane" mojih pet minuta da o nečem pripovjedam. Eto tako, kad napišeš pjesmu, kad bilo tko napiše iskrenu pjesmu, premakne se moj svemir ...

Lijep pozdrav sa komadićem Sunca, koje se je jutros eto odlučilo potjerati oblake na neke druge zelene livade, pa tu došlo ogrijati bijele stijene : -)

Iz prelijepog teksta (ne isključivo zato što je pun pohvala nekih mojih pjesama), teksta koji se uz čitanje još i pije, mogu zaključiti da osim pjesama pišeš i prozu.

Počašćen sam (pa stoga i zahvalan) na "dopunjenom" ili "pojašnjenom" komentaru... i raduje me što smo negdje na istoj valnoj dužini po pitanju zaljubljenosti u poeziju. A zašto me to raduje - malo je teže objasniti bez ulaska u psihologiju. Budući da to ne želim, kao ni krasti tvoje vrijeme, ovaj put te iskreno i srdačno pozdravljam sa također komadićem sunca koje je ovdje nestalno. U toj nestalnosti i promjenama vidim, mada je to relativan pojam, kratkoću  ljudskog života. Naime, odmah me sretne hladna, neuništiva činjenica da je samo mijena stalna, a mi u njoj zapitani. Želimo biti sretni. Čim želimo znači da nismo. Ono malo što uspijemo stići i dotaći svijetli do ushićenja, svijetli nam život kao kaplja pod suncem u beskonačnosti.

Ugodan i inspirativan dan, draga Ida!

ha, ha, ... sretan ne možeš biti sutra i ako nisi sretan za sutra, nisi uopće nesretan, nego samo sreću čekas, iako uvijek je tako, da je moraš "izgraditi" ili još bolje graditi i to danas. Ovu misao sam zapisala refleksno i ne radi debate, tek toliko da se pošalim ... hajde jednom, nije važno kad, napišimo pjesmu (proze ne pišem, nije bilo vremena, a tko zna kako bi mi išlo - pjesme sam počela pisati, kad sam ugotovila, hi, hi, ... da sam ostarjela)

A sad idem pjesniti u kuhinju (danas nema luka, pa neće biti suza)

Svako dobro Mirko :))

Da, tako je - sreću mi sami sebi gradimo. Bliska je tome i jedna misao franc. filozofa: "Čovjekov slobodan izbor sebe sama apsolutno se identificira s onim što se zove njegova sudbina". Dakle, to je apsolvirano. A što se tiče tvoje preporuke: "hajde jednom, nije važno kad, napišimo pjesmu", slažem se. Uskoro će biti, jer i ja evo spremam se, kako ti simpatično kažeš, pjesniti, ali ja neću u kuhinju. Na drugo ću mjesto, također gdje nema luka, ha, ha

Srdačan pozdrav :)

Nesnovno odhajanje v preteklost jo oživlja pred očmi bralca in množinski p. s. daje občutek domačnosti, da smo za tistimi okenci tudi mi in poslušamo spomine na dom. In ne vemo, ali so bitli to res naši spomini ali si jih le domišljamo ... Čestitke,

Ana

Ana, hvala za komentar i za podčrtanko! Čini me sretnim što je veći broj mojih pjesničkih pokušaja podcrtan.

lp, mirko