Još sjedimo u kafanama
koje su odavno srušene
na našim stolcima
zagledani u svoje slike
držimo se za ruke čvrsto
da ne nestanemo u prašini
izgubljenog prostora
protiv uma i logike vida
mi smo dvije staklene prilike
kroz koje prozire se
crvenilo vezanih srca
i nikoga nema da nas razdvoji
da razmontira scenografiju
kojom vladamo svojim strahom
a krhki smo od osjećanja
da ćemo ostati zabilježeni
tek kao kristalni duhovi
u objektivu Božjeg oka
što nas spoji ovakve
u nemilosrdni zagrljaj
od kojega puca i kora Zemlje
i kad nas nema
i bez koraka naših
u savršeno plavi
nedogled.

Duško Babić