Pozornica postavljena
Teatar življenja, velebna građevina
Kulise pomno poslagane
Audicija davno obavljena
Glumci odabrani
Režiser sa visina prati
Otvorene oči slijede zbivanja
A ŽIVOT moj svoju ulogu zna
Ni riječ jednu ne zaboravlja
Šaptač nepotreban.

Sve šutke prati publika
Ne trepće
Svaki trenutak zapamtit će
Trebat će
Jer greške ne prašta
Kao bumerang
Jednom u trajanju, surova
Vratit će
Zlopamtila caruju
Znaju oni kako, umiju
Zna i režiser...znano mu previranje
Duše su pred njim platna iscrtana
Na izložbi življenja poslagana
Zna on sve, zna...

Radnja teče
Monolozi, dijalozi, zbor glasova
Sve je kako treba
ŽIVOT kao rijeka sve dotiče
Oplahuje, žubori i klokoće
A opet, tako je sam...kao nahoče
Izgubljeno sred aktera
Sred pozornice življenja...

A iza kulisa mrklina
Neko se od svega skriva
Od jala puca
Baš bi nešto da promjeni
Da zamuti vode i riječi
Došlo mu
Onako, da se zaigra
Da pokaže umijeće
Da pogasi svijeće
Došlo mu...
I hoće!

Na radost publike
Počinju igre gladijatorske
Ovacije
Radosti sirove
Sitne duše
Tuđi im životi kao najljepše delicije
Za ispraznost vlastitog življenja
I nahranit će vas onaj iza pozornice
Sakriven, sred mrklina
Okrenut ćete svi kao jedan
Palac dolje, bijedan!

Spušta se teški zastor
Gase se svijetla događanja
Prazna sjedišta publike, otužna
Život moj na osami
Sve više kao tužni pajac
Sve manje glavni glumac
Dramu tek isčekuje, sjetan
Kritike...i samokritike
Jadničak...riječi su britke!

Emilija Mijatovic