Jesi li san potrošene mladosti
Izgubljenih ljubavi
Neostvarenih htijenja
Jesi li tek kreatura
Bivših ljubavnika
Jedno tijelo
Stotine želja
Jesam li te sama stvorila
Prizvala te iz prošlosti
Nespremna
A ti stvarnost postaješ
Predamnom stojiš
Nestvaran u odrazu srebra
Rasutog u milijun čestica s neba
Činiš se kao mjesečeva kreatura
Odgovor na moje molitve
Na srca želje
Na sve moje u trenu nespokoja
Kad crnilo zauzme
A nada nestane, nestvarna
U beznađu trena prizivaš pomoć
Molitvu sa usana ne skidaš
U tišini noći, u samoći
Bezglasna.

I sad stojiš predamnom
Na korak
Blizak
Lako te dodirnuti
Ako ruku pružim
Pod prstima ću te osjetiti
Ako je pružim...al ne pružam
Za leđima ruke kukavice skrivam
Pa šaku šakom mrvim...ne osjećam
U samoću zaleđena
Sve sam samo ne odvažna
Sve sam izgubila...bezželjna
Svoj sam krvnik, od sebe omražena.

I eto, stojim
Na korak od tebe
Stojim ...i ostajem
Ni ne gledam te, obnevidjela kukavica
Ti stvaran, ja nestvarno izgubljena
U svojim previranjima potrošena
U agoniji čekanja izmjenjena
U koraku ukopana.

Emilija Mijatovic