Giselle je skoro zatvorila dveri

kad se paučina u lijevom kutu barokne sobe raznježi

u pahuljice uvijene krijesnice u nju se naseljavaju

a zora se rađa

jesi li već stigla, Giselle

ili upravo odlaziš

kovčezi su ovlažili od kišnih kapi a po obrazima iskrice režu

ne znam, ni sama ne znam, ni gdje sam, ni tko sam

je li danas možda nedjelja, ili se subota preobrazila u petak

i sad me malko vuče za nos

odložit ću kovčege još za koju minutu, promatrat ću ljude

kako u spokoju noći klize

mimo mojih stopala

i gospodin Eliot će doći, rekao je da će doći

uvijek dođe kad tako kaže

s cigarom u ustima i onim smirujućim smiješkom

da se luna stisne u žilama i zgruša čađave zvijezde

otići ću, znam da hoću

u krošnjama drveća će zadisati moja pluća

a u korijenima će se naseliti moje srce

žile će provjetriti travnjak

i limfa će se razmnožiti u tisuće livadskih kadulja

tratinčice će posrkati krv

a breza će proklijati

znam, da hoće, Sofijo

osjećam

joj, kako snažno osjećam

da me ubija

još vjeruješ u Ljubav, Giselle

Sofijo

Uvijek

Jure Drljepan (JUR)