Netko je tu ženu oproljećio
da rađa djecu jedno za drugim
na zemljanom brodu u prskajućem moru
ter nas rađaše takve mene i tebe
i još mnoge prije i poslije
dijeleć' svakom po jedno srce
i oči sanjarske nebo da ljube
Dočim bi poodrasli zvala nas je
u svoju sobu i ovako zborila:
- idite djeco, idite i sanjajte
darujte vremenu tijelo da vam grize
usne da vam suši i jezik trne
kosu da bijeli a kožu crni
pa mi se vratite silno izmijenjeni
a ja ću vas i takve prepoznati
jer druge majke nemate ni ja djece
što očima pjesmu o ljubavi pišu
k'o da svi smo jedno tijelo
nekada bili i bit ćemo opet
drvo svijeta za oganj sveti...

Duško Babić