Ranije sam pisao prozu,
ali sam na vreme shvatio
da događaji ponekad
nemaju svoje vreme,
a da teme i mesta,
često nemaju svoja imena.
Pisao sam i eseje i još koješta,
pa sam odustao
kad je postalo jasno
da eseji nemaju publiku,
a da je ono koješta – koješta.
Probao sam da pišem i poludrame,
to „polu“, zato što ni jednu
nikad nisam dovršio.
A i nisu bile nešto posebno.
Komedije nikad nisam pisao,
bilo mi je previše tužno.
Ni one čuvene komade
„s pevanjem i pucanjem“
nisam mogao do kraja da svarim,
pevanje još i jesam,
ali pucanje baš nikako.
Još sam pisao i razglednice,
pamflete i peticije,
pisma nisam, sem nekoliko,
pisao sam čak i reklame
na stubovima pored puta,
samo pesme, pesme nisam pisao.
Uvek sam imao tu jednu pesmu,
koju večito pevam, u sebi,
i uvek stanem kod te jedne strofe.
Kod te, svaki put iste, male strofe....
Pa počnem ispočetka moju
beskrajnu pesmu da pišem.
Beskonačnu.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Milen Šelmić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!