Nevinu i čistu rodiše te Komovi.

Usječena u brazdu, srebrnozelena,

tečeš bistra između planinskih vrhova.

Ispod borova samotnjaka,

s korijenima u kamenu,

skrivaš svoje prelijepo lice

umivajući ga u crnilo jezera.

U ambisu sakupljaš

dukate zaljubljenika

koji s poštovanjem

dodiruju tvoju dušu

pijući pun ukus svemira,

slušaju huku brzaka,

uživajući u plavom pogledu

sa latica neuništivih klisura. 

Koliko sudbina spava u tvojem iskonskom miru?

Svjesna svoje čiste ljepote,

zavodljiva tečeš mirom postojanja.

A onda odjednom, u

strahu, nemirom zažuboriš

i kroz gromove muklo prozboriš ...

Čuvajte me ...

Čuvajte moje smargadne oči,

moje tajnovite mirise klisura!

Čuvajte moje odore kraljice i

pustite mi vladati prostranstvima.

Nek se iz manastira Dobrilovine

u nebo čuje zajednička molitva...

da Vječnost bude moje ime.

branka