Dosta je jednostavno napisati
kobasičastu pjesmu
dugačku poemu
lupetaš o bilo čemu
kreneš od Adama i Eve
stvaranja svijeta
Geneze
pjevaš o istočnom grijehu
spomeneš usput sve svece
arhanđele i biblijsko cvijeće
(ako takvo i ne postoji
što te briga
neka ga izmisle)
pa se razvežeš
o vrtovima Babilona
babama i stričevima
o ranama iz djetinjstva
kako te nitko volio nije
udreš oplakivati
svoju gorku sudbinu
što ti iz ruku ote
ljubav jedinu
koju si ti obožavao
dizao u nebesa
pisao joj čarobne stihove tipa
volim te draga moja
više nego ovcu iz Doboja
ali ni to pomoglo nije
poslije si čuo
da se udala za nekog čobana
i sve tako redom
kukaš i kukumavčiš
pa se pokriješ Mjesecom
za kraj
da bi pjesma imala
onaj pravi efekat
završni glanc
za tvoj pjesnički sjaj.

Duško Babić