Volim kad misao na tebe
nadjača tišinu jutra
pa kao gong odjekneš
i ispružiš se jezikom
u pet slova imena

kao ljubav i čežnja
među kazaljkama sata
zabodenim u nebo
dok mjerim ostatak sebe
na slici zaokruženoj
pamćenjem

na nekoj dobrotvornoj izložbi
jedan i jedan ne moraju biti ništa
u ciklusu započetog cirkusa

ogledalo me ne pokazuje
u punoj veličini
onako kako me jedino
ti vidiš i poznaješ
kao sliku orošene blizine
i otvorenu knjigu
s poglavljem
strpljivog čekanja

ovo je vrijeme jednakosti
cvjetanja lipa i ruža
presovanih staklom
kao čista geneza bliskosti
ovješene na trepavicama
na kojima je poleglo
čitavo jedno sazvježđe
možda

izdvojeno od mudrosti

priznajem tek
spoznaju o ljubavi
bez budućnosti
i kad je ne bude
ostat će svjetlosti
taj jedini tračak
kojim ću nas hraniti

cijelu jednu vječnost
u sebi samoj
golim srcem  braneći

Danja Đokić