Promatram ženu,

nesvijesna da je promatram

uzima ruž i nanosi ga sigurnim pokretom.

Nježna breskvina boja 

daje punoću usnama,

pogled joj luta

gotovo nevidljivim tragovima prolaznosti.

Prstima vješto veže kosu,

pokret koji je uvježban 

brzinom buđenja u maglovita jutra.

Još jedan pogled

kritičan osvrt,

na pokoji kilogram viška,

sutra će 

zaključati čokoladu s jagodama i jogurtom,

tamo u skriveni pretinac tajni.

Danas je dovoljan ruž

da prikrije nesigurnost

u pogledu.

Nekoliko kapi parfema 

okret na prstima

i odrešit korak.

Bijeg iz bijelo obojenih zidova

bijeg iz slike

bijeg iz sada...

Promatram ženu,

u izlogu

sivila grada,

prolaznici nešto govore,

pozdravljaju osmjeh na njenom licu

misleći da je njima uperen.

Neznajući da je nema, 

da je s one strane 

van vremena

bučnih koraka,

van prosvijeda lažnih moralista...

Osmijehom 

nestaje u svjetlosti otkrivene sreće.

Ljubica Ribić