odbačena

prljava košulja cvjetnog uzorka

poderan osmijeh

zakačen za rever istrošenog kaputa

da, ova pjesma nije nikad napisana

ostavljena

u kutu obećanja

prašini sjećanja

kao višak ambalaže

reciklaža je suvišna

trajanje je odveć određeno

miris parfema

ne puni nosnice udisaja

težak zadah praznine

zatvoreni prozori

ugarak vapi svježini

rasplamsati umiruće

cvijetovi oleandera

smežurani kao pogužvan papir

otvorena tišina žulja misao

prsti prebiru čežnju

umor nedorečenog

...

a mogla je zamirisati

valom opijenih drhtaja

zabriditi

grudima netaknutih uvala

mogla je ispisati žamor

poj zrikavaca

miris nara u krošnjama

otvorenog pogleda

...

da, ova pjesma nije nikad napisana

a trebala je osunčati dan