Rasla sam tu

ni primijetila te nisam,

a onda, odjednom, stiskajući sudbinu

u putujućim džepovima, mahnuh

ti

nekim čudnim nemirima ...

I otišla sam

a ti, ti si samo čekala.

Ponekad bih prstima punim

sjećanja

odškrinula vrata pogleda

u kojem ponovo vidjeh

tvoje vode boje safira,

tvoje šume koje ječe vjekovima,

tvoje ljude koji pričaju sa

orlovima,

tvoje gore u kojima duhovi

prošlosti

plešu na krilima vjetrova koji

duvaju ponosima.

Ulazila bi mi u snovima

bolnim košmarima

u kojima je Durmitor grabio Lovćen za ruke

grleći svoje vode.

Djeca, držeći se čvrsto u

krug skupljala bi bisere

ponavljajući molitve predaka

A ja, ja sam tražila stihove

želeći se buditi u tvojim

jutrima.

Pisala bih ti duga pisma, znajući

da

nikad neću napisati najbolju

pjesmu

jer tvoja ljepota je neopisiva.

Zato

crnooka ljepotice,

možda ti nisam napisala pjesmu

koju si zaslužila,

al ipak ti šaljem ovo pismo na

adresu,

Crna Gora - moja domovina 

branka