Rasla sam tu a

ni primijetila te nijesam.

A onda, odjednom, stiskajući sudbinu

u putujućim džepovima, mahnuh

ti nekim čudnim nemirima ...

I otišla sam.

A ti? ti si samo čekala.

Ponekad bih prstima punih sjećanja,

odškrinula vrata pogleda.

I ponovo viđeh:

tvoje vode boje safira,

tvoje šume koje ječe vjekovima,

tvoje ljude koji pričaju sa orlovima,

tvoje gore u kojima duhovi

prošlosti plešu, na krilima vjetrova,

koji duvaju ponosima.

Ulazila bi mi u snovima nekim bolnim košmarima,

u kojima je Durmitor grabio Lovćen za ruke,

grleći svoje vode.

Djeca, držeći se čvrsto u krug,

bi skupljala bisere, ponavljajući molitve predaka.

A ja, ja sam tražila stihove,

želeći se ponovo buditi u tvojim jutrima.

Pisala bih ti duga pisma, znajući

da nikad neću napisati najbolju pjesmu,

jer tvoja ljepota je neopisiva.

Zato, crnooka ljepotice,

možda nijesam napisala pjesmu

koju si zaslužila,

al ipak šaljem ovo pismo na adresu:

Crna Gora - moja domovina! 

branka