Ponekad poželim 

napisati nešto

kao pjesnik

kao On koji može 

opsovati sočno

poslati sve u materinu

i da mu se slatko nasmijemo,

napisati neku ljubavnu

gdje sve frca od metafora gole kože

prevučene tek usnama

...

hmm

...

da

ponekad  poželim

zaglaviti u liftu

između jučer i danas

i da me nitko ne traži

da ne pitaju

da ne znaju

da šute

...

Ponekad zavidim

što nisam

razderala tabu

lupila šakom o stol

ispljuvala sočnost dosljednih principa

i poslala sve u finu ...

jer '' naš svijet je ukakan ''

a rola je odavna potrošena

u mirisu kuloara

prostitucije morala

...

a jebiga

tko mi kriv što nemam petlje

Ljubica Ribić