Priroda se mrvi
pred našim očima
izbacuje na suho
duše kao ribe
što nisu naučile
disati u tami
osutoj hladnim kristalima
zaleđenih srca
koja bi da kucaju
ali ih steže ta ruka
okrutnog tamničara
gdje mu bijele oči vire
ispod kukuljice
skrojene od ravnodušja
zar nismo i mi
predugo ispijali slana mora
pretvarajući krajobraz
u ugašeni vulkan
otok zagubljen
u mrtvom kutu oka
ovako slabi u riječi i djelu
gradili smo mostove ispod voda
rušili one ponad svoda
kud nam je u koloni bilo krenuti
bez prava na krivi korak
kao generacija izgnanih
iz zabačenog Svijeta.

Duško Babić