Neka se i riječi
jednom obistine
Tine

u mater
u materiju majku
da se vjetar vine
u crne i plave visine
kao ubrus ispisan
stihom od vina za dinar

tko će nam znati suditi
za grijeh sumnje
u sveto svjetlo i svitanje
pod kapom kad se budi
pod kapkom
kad gudalo nas prereže
kao violinu bez ključa
za štimanje

tko će biti taj sudac
da nam otimlje
uzde za snove
šta nas vole slabe
u dane morne
zbog slike jedne gole
gdje u mraku ostade
kao kopile najdraže
da utire stazu
u beskrajno proljeće

neka se i riječi
jednom obistine
Tine.

Duško Babić