Niz doce zagledan, niz zemlju crvenu
brat motiku odlaže
Tišinom štiti me bajka ljeta
Niz presahlu rijeku vrijeme me pronosi
u njegovim težačkim dlanovima
Našu seku za ruku drži
u snu ga ljubi velikim očima straha
jer miriše na kišu
jer grmi pod zvijezdama
Njegov glas obdaren trpnjom
prožima je: to pakao ljeta tone
to se gase bešćutne žege
Kroz naše oči na uzglavljima
jedno se proljeće smije u sjećanju
kad klasje je cvjetalo i samotni jablani
snivali u žarka podneva
Netko brzo uvalom
rukovet ljeta pronosi
i pedeset godina poslije
gledamo za njim
Jedna bratova sjena u tom trenu
za stijenu zamiče
druga mu tiho silazi niz doce
jer ljetno popodne sniva
Pesem, v kateri je čas odsoten, spomini in sedanjost, vse je tu, vse kretnje, pogledi, misli, zadobijo nekakšno magično dimenzijo, v kateri sta tudi življenje in smrt izravnana, nebistvena. Odločilne so duhovne vezi med tistimi, ki se najdejo v zavetju te pesmi. Čestitke,
Ana
Čestitka za pjesmu za mene znači veliko zadovoljstvo. Hvala lijepa, Ana!
Veliki pozdrav,
mirko
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!