Bio si jahač
na silueti svijeta
hranio se mesom iz utrobe
sirovom voljom surovog despota
krčio strujom sile sve planine
kršio svoje vlastite zakone
donešene u trijezna jutra
da bi ih brisao obnoć
rukom bez jednog prsta
pjan od nadutih grudi i usta
kudio si plemstvo
kleo potomstvo
na zlatnoj ploči
ispod pregaženog križa
u kudelji gruboj
kalemivši kalež na zvijezdu
da probodeš oko Suncu
i srce gladno do očajanja
na vile si nabijao nesretnike
iz same obijesti
za slijepi stijeg
odnarođene djece
kao svećenik bijesne vatre
rasplamsane u goropadnom umu
okrunio si svoj grad
sazdan na slanoj stijeni
vijencima od požara
da nam poručiš iz usta davnina
koliko vas još tu ima
spremnih za junačenje
kad janjad jednom odvedu
zapečačenim brodom bez jedra
na pusti otok
na klanje
praćeno kišom
iz posramljenog neba.
(sat je završen djeco)

Duško Babić