I ptice bi letjele u paru da znaju
koliko vrijede njihova krila uparena

***

o dužini noći znam toliko
da me ponekad sva umori
dok je potpuno ne pročitam

onda zajedno ispijamo kavu
i pričamo o tebi zapravo
šapućemo da te ne probudimo
jer tvoja noć je vrijeme
u kojem je mene najviše
i ne želim sebe krasti tek tako
olako se otuđujući od tebe
ako te grijehom zvuka probudim

ponekad u zebnji zadrhtim
ispijajući tvrdu samoću
nefiltrirane misli koje znaju
da utješe i da prepadnu
sve u isto vrijeme
puna me je ta noć bez tebe
i umije biti nepodnošljivo hladno
dok ti sanjaš u sobi bjeline
smišljajući poruku za sutra

da li će doći ta ogrlica
od sedam slova sastavljena
kao kruh sa sedam kora
kao čizma od sedam milja
kao bajka sa sedam patuljaka

koja bi me mogla podići
na onu stepenicu sa koje se silazi
uvijek kad zasuzim nijemošću
loveći tvoju ruku iz daljine
barem mali prst da dohvatim
bilo bi sasvim dovoljno mene
u mraku moje prostrane ubožnice
u kojoj palim i gasim svjetla
očišćena tvojim ulascima

ovo je sedmi dan u tjednu
kako sjedim na sedmom nebu
u ljepoti sedme sfere ljubeći te
kroz svaku laticu ruže u ocvalosti

samo noć umije ovako propupati
kad silazim do rijeke snovima
i sedam puta punim i praznim vrč
da bih dosegla tvoj stupanj savršenstva

da li će ipak doći ta ogrlica
od sedam slova sastavljena
i zasladiti ovaj trpak okus koji nosim
naoružana strpljenjem okoštalim

kako te samo trebam dušo
u ovom šestom danu stvaranja nas
živim za sutra živim našu vječnost
gdje ćeš me uznijeti do sebe
gaseći mrak dugom ove sedmine
u kojoj te nazivam ljubavi

***

noć je i nju ti tišinom dugujem
još uvijek čitajući sebe samu
krilim nas ptico moja dušom uparene

Danja Đokić