Disanje nije uvijek
znak da si živ

niti gledanje na oči
kao da su staklo
tek obrisano od kiša

možda ako se podigneš
na noge
i staneš hodati
kad osjetiš tijelo
kako promiče prostorom

a srce ponovo dobija
impuls za pumpanje zlata
u moždane ćelije

da ti se zavrti
svijet modar i prašnjav
oko glave

da se okrzneš
o nešto meko
sasvim toplo

što će ti predati
misao o smislu
da je nosiš
poput stijega
uzduž i poprijeko
izgubljene domovine

u još jednu
nedohvatnu mladost.

Duško Babić