Izgubio sam dar
da o ljubavi pišem
mada ćutim te
k'o i prije

gdje kose tvoje sjaje
u dlanu što ih mije
a tek usne sokova pune
kad ih pokrijem svojima
pa se dugo dugo smijem

svakoj sili
što rastavit nas ne znade
i zaludu šalje crne vrane
i svaku kišu

kad se poljupci ne daju
brisat vremenom ni mudrošću
već cijelu noć kapaju
po našoj koži
spojenoj u krik
u klupko

i nije me briga
što sam izgubio taj dar
da o ljubavi pišem
kad te imam najljepša
u rukama

pa te ne sanjam više.

Duško Babić