noć je upalila mrak
trava polegla pod snijegom
a ja još uvijek osluškujem
tvoje korake u nadiranju

rijeko moja bezvremena

donesi svjetlo
podigni travu
otopi led
i mene otpusti
sa liste vječnih čekanja

onda bih tek
mogla napisati pjesmu
pomalo idiličnu
o škriputanju snijega
o noći koja čuva voljene
o nicanju nekih novih vlati

rijeko moja odmetnuta

primjećuješ li i sada
stalno se vrtim u krug
još uvijek bez ishodišta
prostodušno prosim
ovaj prvi dan decembra
u kojem nisi primio poruku
a ja sam je ipak poslala
(moje ptice nikad ne kasne
tvojim očima usmjerene)

ti i dalje protičes bez riječi
valjda ne vjerujući
kako se u ovo malo duše
sklonilo toliko puno tebe

rijeko moja besmrtna

osjetiš li me ovako
obezglavljenu potpuno
u nemoći da te pozovem
na jutrenja uz kavu
jer ti svoju sada ispijaš
u bjelini nekog svijeta
od kojeg tražim jedino
milost da me vrati

onom početku
gdje je vrtnja u praznom krugu
bila ringišpil koji me oslobađa

rijeko moja neistekla

(vrati se
da bih se vratila
s ovo malo sebe
makar nečemu)

Danja Đokić