Kako blizu mi je ta pjesma! I nema tu nikakvih privida, toliko je istina o samotnim dušama što tumaraju pustinjom svojom, okovani snovima da bi možda moglo i drugačije biti, kad bi(smo) ispod mora dina iskopali svoje kompase ... Eh, Danja, kad bismo samo znale gdje treba početi sa iskopavanjem, drugačije bi zapjevao i pustinjski vjetar.

Poslije jučerašnje kiše, danas u Železniku, progrijalo sunce i ne znam što me ovako tvoja pjesma odjednom  ražalosti ... bit će bolje, hoće, mora biti!

Šaljem ti pregršt zračaka uz lijep pozdrav!

Dada

draga Senada, hvala ti na ovom predivnom komentaru, rasplakala si me, kroz njega si zapravo analizirala pjesmu, ali si istovremeno i dirnula u onaj dio koji je vrisnuo iz mene ovu pjesmu...ka bismo znali otkuda poceti...upravo tako, mada sam ja pocela bjezati od svih pocetaka i samo nastavljam onako kako znam i umijem, malo padnem, pa se pridignem, pa uspravim do sljedeceg pada...bit ce bolje, naravno da hoce, zapravo, samo neka ne bude jos gore :)

hvala ti jos jednom na ovim predivnim rijecima i saljem ti topao zagrljaj iz danas poluoblacnog Sarajeva, bez kise, konacno jedan dan ne pada kisa...

Puščava s peskom hrepenenja in vetrom samote. Pesem z bogatim besediščem, ki prebudi melanholijo, četudi sije sonce. Čestitke,

Ana

Hvala Ana, od srca