Pjesnik koji je mrzio
svoje lice
nije se dao fotografirati

nije nigdje radio
pa mu nije bila potrebna
ni osobna iskaznica

s gađenjem je odbacio
vlastitu legitimaciju
preslikanu na
pravokutni komadić
plastificiranog
dokumenta

gdje je sve ionako
bilo lažno

adresa i poneki
šašavi broj

potreban državi
da ga prati u stopu
jer, bože, nikad ne znaš
tko će sutra ogresti
u zločin

tko će izdati
svoj narod

tko će se naći
na međunarodnoj potjernici
jer je mislio
svojom glavom
ili ljubio tuđe žene

kad bi ga zaustavila
noćna patrola
pokazao bi im
svoju jedinu zbirku
(pjesama)

koju taj čopor
nije razumio

već bi mu uz gromki smijeh
naredili da se upristoji
i pronađe neko sklonište
protiv nadiruće
nadvijajuće noći.

Duško Babić