Put pjesme u visoko društvo
počinje na malenoj poljani
rascvjetaloj sjećanjima

jer sve što je liijepo uglavnom prolazi
i samo je bol vječna i muklo odbrojava
damarima u istrošenom snu

kad svaka je stepenica bliže nebu
dobro uglačana promašajima
srcem prošle budućnosti
dok ponovo listam obješena
na peteljke od riječi praznog hoda
pritom traju razlomi u teatralnosti
i sagorjeva sve ono što je
nekada plamtilo u punom žaru
prikazujući se sada u nadrealnosti

***

dok je Alphonsine iz Kibeha
razgovarala s Majkom od Riječi
mene su riječi gušile i postala sam
nedonošče svake moguće objave

neotporna na sve te visokotiražne
budalaštine koje su prodavale ljepotu
te trice i kučine što su se gomilale
vjekovima u tragu nažuljanog dijamanta
i ne umije se više procijeniti

***

koja je uopće cijena potrebna
za put od ničega ka nečemu
ni nalik dobrom kad se penješ
trulim obećanjima do sunca
i u padu porađaš ponovo sebe
pjesmu nespremnu
za život u velikom možda
za život u visokom društvu

Danja Đokić