Ovaj labud u meni
nikako da se probudi
da poleti jatu svom
il' družici što ga
negdje još čeka
na jezeru od proljetnih
suza

suncu treba vjerovati
kad samo od sebe se budi
i leti bez krila
bez očiju i druga
a život nam daje i dalje
sagoren dok ključa
i bljuje vatru ljubavi
na izgubljeni svijet

otvori te oči mile
ljepoto snena u sjeni sunca
budi mi labudica
zamahni i ti krilima
za dugi let

tako se rađaju oluje
kao krik
u oblacima bijelih labudova
gdje jedan sam uvijek ja
a drugi ti
moja ljubavi...

Duško Babić