Uči će

tiše od tišine

da ne probudi

čuvara svjetlosti

okačenog o zelenu stabljiku

napola osušene biljke,

čini se

gotovo nepokretan,

u položaju na glavačke,

iščekuje trenutak

pomaknute zavjese,

bljedičastu zraku,

zov

raštimane violine,

jecaj

usahlih pogleda.

Gudalo izaziva nelagodu,

krila odavno ozebla,

nepokretna,

odbačena.

Užareno jutro

mami

mirisnim pupoljcima

rosnih obraza,

roje se

obojene vizije,

crnim te promatra

ljuljajući se između zvijezda,

ruke razvukoše osmijeh

tražeći te

u kartama razbacanim po stolu,

u šalici ispijene kave,

u mirisu nepoznatog.

Tražeći te crnim

zaboravi obuči oblak

purpurnih tonova,

očešljati kosu

ježincem sjećanja.

Bosonoga

nacrta obrise

tvog dolaska.

Crnim te promatra

tiša od tišine.

Ljubica Ribić