Mislite da je poznajete,

hmmm

griješite.

Poznajete njen hod,

kretnje,

osmijeh koji vas proganja noćima kad ogoljeli promatrate

svoje tijelo,

prstima osude prebirete 

poneku sijedu

tamo na zalisku

ponad uha,

tamo gdje vam je šaputala

one večeri 

kad nije bilo važno

vrijeme

novac

život.

Možda ste baš te večeri

mogli,

možda ste trebali 

da je povedete,

bez pitanja,

bez razloga.

Da je povedete

na obale Sene

ili Dunava,

ili tko zna koje rijeke,

tamo gdje odlaze zaljubljeni.

Možda ste trebali 

da je skinete 

u sobi jeftinog hotela

i da joj šapnete 

da je volite

... hmmm

bojite se pogledati

u savijenost sjene,

tražite izgovor

vašoj samoći,

ta i onako ne biste uspjeli u dvoje,

vi ste navikli na samoću,

a ona,

ona je željela vas

u probuđenom jutru.

Ljubica Ribić