jučer je

tek toliko

da ubije monotoniju sivila

obukla bijelu haljinu

usko pripijenu

podatnu

meku

obula visoke potpetice

kosu začešljala

osjenčala lice nježnom nijansom

breskvinog cvijeta

napučila usne

i

sjela

duboko zavaljena u ništa

promatrala je

koprodukciju

nekog nebitnog filma

ne shvačajući ni sebe

ni glumce

na tren joj se učini da su glumci publika

koja nezvana

zvjera

po skrivenosti njene samoće

nonšalantno se podigla

ogledala oko sebe

kao da traži nešto jako bitno

za daljnji tok misli

prstima dotakla usne

zadrhtala

ponovno sjela

gotovo na isto mjesto

i promijenila program

Ljubica Ribić