balkanski potomci, molohove krvi, tekuće govore
najmanje šest jezika.

narod samo jedan – somunski
a opet svako malo zapne, zamuckuje ili odapne
na svojstven način, pa ko razumije, razumjet će.
većina neće, osim kad je o kruhu riječ.

molohovi potomci se kreću kao plesači.
klize poput vodenih paukova
kojim nikad ne manjka zraka. a narod vuče
za sobom jednu ili obje noge, tako da ispada
kao da zaostaju za glavom, koju uvlače
poput kornjače, valjda zato da im prebrzo ne ode.
tako djeluje k'o da će pasti
ali ne da se.
i narod gura dalje.

molohovu djecu već u stalku nauče
dizati noge do brade i odmah znaju
kako se slinom podmazuju pogačice
što se lomiti neće, kad krenu sami
gaziti svakim danom sve čvršće i čvršće.

djeci običnog naroda je najlakše objasniti
kako se propada. dovoljna je ekskurzija
od đerdapa do triglava da obrane doktorat.

od svih nibelunških igara
molohovim potomcima je najdraža skrivalica. To-
bože, jedan žmiri, a svako traži svoje skrivalište
da na kraju niko nikoga ne nađe.
kad im dojadi pređu na viteške igre.
najuspješniji su u jahanju
od kojeg običnom narodu zastane dah
da potom zabezeknut, s otvorenim ustima
najmanje dvadeset milja
trči ukorak s njihovim konjima

sve dok ne zaurla prepona
u kojoj više nema ni toliko snage
koliko ima žena, koja ne zna što rađa

breza