Gledam te onako poprijeko

ispod zatvorenih kapaka prezira

ispod osmjeha

ispod sjećanja

... a ti zavaljen u prazninu

prašnjave fotelje

planiraš

nikad isplanirano

...

i tada napišeš mene

...

umornu od buljenja u prazno

gladnu od prevelike doze čokolade

unešene tek toliko da se nešto žvače.

Obojiš mi razmazan ruž

i stoječki odvagneš kilo dva tri ...previše

kritički pogledaš na naranđinu koru

ispod utegnutih traperica

koje i nisu mjerilo godina.

A onda me nasmiješ

svojim glasnim podrigivanjem

jer ipak piva i dalje miriše na probavu

dok se masni prsti lijepe

po istrošenoj tastaturi tvog pogleda

na ogledalo mene

u jebeno glupom jutru bez naznaka

da će stiči naknada s burze...

Ljubica Ribić