Nemirom

otisak duše stavljam u tvoja njedra

dolaziš iz tame zjene izgubljenog vremena

ne sluteći jasnoću svjetlosti razapete u trenu.

Začuđen, brojanicu odbacuješ krivnjom

svjetlost razdire tamu uljuljanih koraka

bijeg je neupitan, smjer ne biramo mi

odavno je određena putanja kretanja

tvojih i mojih posrtaja.

Spojeni bez upozorenja nanosimo tragove htijenja

na pokidane strune harfe

ispružene između neba i zemlje,

između tebe i mene.

Zakrpano nebo kida lance

gromoglasnim urlikom

izgubljene duše

pronađene

duboko u zatvorenom pogledu

djeteta,

žene.

Nemirom otisak duše stavljam u tvoja njedra

strahom prebirem svetost brojanice rasutih perli,

gorim

ognjem osuđenih

u njedrima tvojih cjelova

blagošću pronađenog vremena.

Čuješ li

harfa bolom razdire grudi

miluje nabrekle vene

bujice teku

slijevaju se modrine

u crveni suton

u mene

u tebe

zbog nas.

Ljubica Ribić