Pišem najbolju pjesmu do sada

s gađenjem odbacujem

prijetvornost iskazane istine.

Mučnina izazvana slatkoriječivošću

diže kiselinu,

gorčina ubija želju

za još jednom lakrdijom.

...

Poštovani,

da Vi, baš Vi

što sjedite zavaljeni u prazninu,

Vi što dekadentno zurite u istu onu glupost

koju porodih Vama u inat.

Moja blagoglagoljivost

i Vaše odobravanje

spoj nesagledive gluposti.

...

Ne, ne ljutite se na mene.

Vaša ljutnja je moj trijumf.

Zaplješčite prije kraja,

spriječite me u nakani da ubijem

nevinost nerođenog čeda.

...

Smiješite se,

odaje Vas dim cigarete

nemir prijeti usahlim usnama.

Mrzite me

isto onako kako ste me voljeli

u tami vlastite krivice.

...

Možda je uzaludnost moj odabir.

Možda je samoća tek privid.

Možda ipak treba da odem?

...

Kamo?

...

Otkud Vam pravo da me pitate, baš Vi.

Zar neznate?

Vama sam darovala vrijeme

u noćima kad brojili ste uzdahe.

Voljeli ste me onog jutra.

...

Kojeg?

...

Ne pitajte, onog...

...

Možda i nisam

napisala najbolju pjesmu do sada,

ali napisala sam Vas.

Ne prepoznajete se?

Pitate...

otkud poštovanje...

Zašto ''Vi''.

...

Poštujem Vas

jer ste probudili osmijeh

u sivim tonovima svanuća.

To je sasvim dovoljno da trajete.

Uvukli ste ruke u moje grudi

i uzeli mene...

...

Da Vi,

baš Vi što sjedite zavaljeni u prazninu.

Ljubica Ribić