Ko mi je ukrao nadu,

i u prepunim

dzepovima bijede

iznošenog kaputa,

tkanog čemerom

predugih godina,

strpao suze iz željeza? 

Ko me je gurnuo 

u život, u koji

korakom poštenjaka,

amputiranim prstima

tražih,

samo kruh i so?

Danas, 

vama, koji me ne vidite,

nudim so za oči,

nebi li ispod leda

kanula kap,

sita već jednom

grabeža.

Osvrćem se za vjerom

koju, na putu do groba

izgubih,

ne vjerujući u čovjeka,

niti u boga.

Ko koga 

greškom stvori?

branka