ugušen krik razdire tjeme

dok nada čuči u zatvorenom

trouglu misli

da li će danas što nije jučer a može sutra

nemoć kretanja u izgubljenom pogledu

gotovo da umiruje napušten san

pogužvan krevet prijeti ustajanju

tromost pogleda

drhtaj ruke

crna tečnost razbija monotoniju

rasutog vremena

gotovo histerično obrisana prljavština

nepojeden tko zna koji obrok

tišina zabravljenih vrata

samo da ne čuje slučajni gost

škripu uzdaha

da ne pokuca svjetlost

na čvrsto zatvorene rešetke

...

Ljubica Ribić