Ništa ne prolazi
i što bi htjeli da nestane
da nas boljet prestane
vrati se u grudi
za novo sjećanje

Ništa ne prestaje živjeti
niti je mrtvije
s pramca broda bačeno u more
vatrom u prah sažeto
već ga samo više ima
u nama svima

Nije nam dato tijelom kušati
il' usnama voćku zrelu
u gladi strašnoj
kad se raspe u osjete plahe
da joj miris nosnicu draži
a sokovi se plote u krvi
za djecu što se hrvu
s taštim vremenom i snom

I nas će biti to više
svakim danom u sjenci hrasta
nalazit će nas zagrljene
gdje dišemo neumrlim plućima
i pričamo tiho o ljubavi
što nikad ne prolazi.

Duško Babić