Ne bojim se noću

u crnoj krinolini 

prošetati grobljem

kroz maglu od uzdaha

paliti svijeće

u tišini kuće molitve

vrištati tvoje ime.

Ne bojim se srcem

gađati boga ljubavi

na žrtveniku svečano leći

i hladne ruke sjene

ogrijati toplinom krvi

slušajući umiranje nas.

Ne bojim se oštrine zubova

koji škripe samoćom vremena

al ipak se bojim koraka

kojim koračam grobom života.

branka