Grudima čovjeka
glazba nadire
nepozvana
plote se i roje
note poput leptira
otrgnutih srcu od papira
iz unutrašnjeg svijeta
naviru frekvencije djetinjstva
slike pretočene u zvuke
misli u tonove
opijen zaboravljenim puteljcima
gdje ljubičice čuvaju svoj miris
ludi skladatalj u transu tetura dušom
nekoj samo njemu znanoj svjetlosti
u nijansama bijelih boja
on crnoj o ljubavi pjeva
daje intonaciju
snježnih pahulja
što će prekriti tragove
samotnog odrastanja
u strahu
od zauvijek izgubljene nevinosti
svog jedinog sna.

Duško Babić